Skupine vodozemaca

REPAŠI

Repaši su repati vodozemci valjkastog izduženog tijela s jasno odvojenom glavom i dugačkim manje više zaobljenim repom. Tijelo je na prvi pogled donekle nalik gušteru s četiri, iznimno samo sa dvije noge. Po sluzavoj koži bez ljusaka, a još više po nedostaku srednjeg uha i bubnjića razlikuju se od guštera toliko da bismo se teško mogli zabuniti i nazvati ih njihovim srodnicima. Red repaša čine daždevnjaci i vodenjaci. Imaju izrazito složene i raznolike životne cikluse. Neki provode čitav život u vodi dok su drugi potpuno kopneni. Neki provode veći dio života na kopnu i vraćaju se u vodu na parenje. Jedino se u tome razlikuju. Daždevnjaci i vodenjaci žive na vlažnim mjestima i uglavnom su ograničeni na sjevernu Zemljinu polutku. Gotovo svi repaši su noćne životinje, koje danju tiho i skriveno miruju u raznim zaklonima ili na dnu neke vode, pa u lov polaze tek kada se spusti noć ili ako počne padati kiša. Ne daju nam prilike da im se približimo i da ih promatramo. Vrste koje obitavaju na kopnu vole mračne, vlažne krajeve, malo izložene zrakama sunca. Zavlače se pod kamenje, pod natrulo drveće ili u rupe u zemlji. Vodenjaci napuštaju svoja staništa samo povremeno, ali se po potrebi veoma brzo povlače u neposrednu blizinu obale, ili se žure natrag u svoja obitavališta. Ipak ih možemo lakše otkriti od kopnenih vodozemaca, jer svi stanovnici voda slabije razlikuju dan i noć, odnosno svijetlo i tamu od kopnenih životinja. Osim toga vodenjaci moraju s vremena na vrijeme izaći na površinu vode da bi udahnuli zraka. Daždevnjaci i vodenjaci razlikuju se od žaba po tome što sadrže rep i u odrasloj dobi. Imaju malu glavu i oči jer se služe mirisoma kao glavnim osjetilom prilikom traženja hrane i međusobnog druženja. Većina ih ima četiri noge, a neke vodene vrste imaju samo prednje noge. Na prednjim nogama imaju po tri do četiri prsta, a na stražnjim nogama od 2 do 5 prsta. Prednje i stražnje noge jako su razmaknute jedne od drugih. Koža im je gotovo jednaka žabljoj, općenito nježna i tanka, ali nekada neravna i bradavičasta. Bogata je žlijezdama koje izlučuju oštre izlučevine koje djeluju otrovno. Kao žabe i repaši često odbacuju površinski sloj kože. Daždevnjaci i vodenjaci često se razlikuju po načinu uzimanja kisika. Neki mogu disati preko glatke, vlažne kože, dok mnoge vrste koje provode čitav život u vodi zadržavaju velike busenaste škrge, koje su karakteristične za stadij ličinke. Repaši mnogo dišu kožom i sluznicom usne šupljine pa su im plućne kesice nježne. Velik dio repaša što živi na kopnu uopće nema pluća(besplućnjaci). Vodenjaci se uglavnom kreću sporo i tromo po kopnu dok neki daždevnjaci mogu trčati tako brzo da čak podsjećaju na vjeverice. U vodi se svi kreću vrlo spretno, vodenjaci dakako najbrže i najspretnije. Vodenjaci se uglavnom kreću po dnu vode, dok daždevnjaci plivaju zmijolikim zaveslajima repa. Svi daždevnajci i vodenjaci su mesojedi i hrane se živim plijenom. Pronalaze ga tako da koriste kombinaciju mirisa i vida. Hrane se mekušcima, crvima, paucima, kornjašima i različitim kralješnjacima. Zbog brze probave vrlo su proždrljivi, ali mogu vrlo dugo podnositi glad. Većina repaša vjerojatnost od napada grabežljivaca osjetno je smanjila time što su aktivni samo noću. Mnoge vrste imaju u koži žlijezde koje stvaraju neugodne i otrovne izlučevine. Te žlijezde mogu biti nakupljene na glavi ili repu. Takve vrste su često sjajno obojene, čime upozoravaju grabežljivce. Učinkovitost takvih boja ovisi o sposobnosti grabežljivaca da nauče povezivati obojenost s neugodnim posljedicama. Neke vrste mogu odbaciti rep kada su napadnute jer time odvlače pozornost grabežljivca. Postoje tri životna ciklusa kod repaša. To ovisi je li vrsta amfibijska, kopnena ili vodena. Amfibijski ciklus odgovara američkim, europskim i azijskim daždevnjacima. Odrasle životinje provode veći dio života na kopnu i vraćaju se u vodu svake godine kako bi se parile. Preobrazba nije potpuna. Kopneni daždevnjaci i vodenjaci občno polažu jaja na kopnu. Stadij ličinke završava unutar jajeta, a izleže se mala jedinka koja izgleda kao odrasli oblik. U vodenom životnom ciklusu svi stadiji razvoja završavaju u vodi. U hrvatskj žive pjegavi daždevnjak i crni daždevnjak. Vodenjaci koji žive u hrvatskoj su veliki vodenjak, mali vodenjak, planinski vodenjak te čovječja ribica.

BEZNOŠCI

Beznošci su beznoge crvolike životinje koje tvore najmanju od tri glavne skupine vodozemaca. Premda su izgledom slični zmijama, ili bolje reći sljepićima, njihova unutrašnja građa ipak više podsjeća na žabe. Ljudi ih rijetko viđaju, jer žive ili u rupama u tlu ili pod vodom samo u vlažnim tropskim područjima. Imaju dugo tanko tijelo crne, smeđe ili crvenosmeđe boje i nemaju udova. Kreću se vijugavim pokretima tijela. Kako tijelo nailazi na nepravilnosti na površini, tako se potiskuje prema naprijed. Njihova je gola koža podijeljena na niz uzastopno poredanih koluta, koji daju beznošcima neku vanjsku sličnost s gujavicom. U koži ima monogo žlijezda koje se ističu otrovnom izlučinom. Imaju velik broj kralježaka. Njihov broj dosegne do nekih vrsta i do 300. Kralješci su dvotočkasta oblika i među njima je sačuvan svitak. Rebra beznožaca su skraćena. Mlade životinje imaju od samog početka jednaki oblik kao i odrsle. Škrge gube već na početku razvoja pa voda ne igra tako važnu ulogu u njihovom životu, kao kod ostalih vodozemaca. Kada škrge nestanu razvija se jedno plućno krilo kao i kod većine vodozemaca. Lijevo je plućno krilo zakržljalo dok je desno razvijeno. U mozgu se ističu jako razvijeni dijelovi prednjeg mozga te su oni mnogo veći nego kod ostalih vodozemaca. Srednji mozak je malen, njegovi su vidni režnjevi stisnuti prema sredini. Stražnji mozak je neznatan. Organi za osjećanje mirisa imaju oblik dubokih uleknina koje su iznutra obložene osjetilnim epitelom i žljezdanim stanicama. Nosne šupljine su spojene s usnom šupljinom pomoću unutrašnjih nosnih otvora. Pipala su smještena sa svake strane glave između oka i gornje usne. Pipala služe kao organ za opip. Svi beznošci imaju jednake, šuplje zube s unutrašnje strane čeljusti. Oni su snažni i čunjasti, a vrhovi zubi malo su svinuti prema natrag. Jezik im je čitavom donjom stranom prirastao uz donju čeljust, pa se ne može ispružiti iz usta. Očiju nemaju ili ih koža tako pokriva da su izgubile svoju funkciju. Uši su uvučene duboko pod kožom. Bubrezi su kod beznožaca protegnuti i tanki. Kod ličinka je dobro razvijen prabubreg te u njemu ima 12 i više cjevčica. Mokraća i muško sjeme izlaze kroz zajedničku cijev (lajdigovu cijev). Nečisnica se kod parenja može ispružiti daleko napolje. Njene stijenke načine neki ljevkasti organ za parenje. Po vanjskim spolnim obilježjima ne može se raspoznati mužjak od ženke. Beznošci imaju različite životne cikluse. Neke vrste polažu jaja, dok u drugih jaja ostaju u ženkinu tijelu, gdje se hrane izlučevinama jajovoda dok se ne razviju, a nakon toga ženka okoti žive mlade. Podrazredu beznožaca pripada jedini danas živi red i poznata porodica rijača (Coecilidae) s vrstama, koje žive u ekvatorskim dijelovima Afrike, Azije i Amerike.

BEZREPCI

Bezrepci ili žabe tvore najveću i najpoznatiju skupinu vodozemaca. Kada se govori o vodozemcima uvijek se prvo pomisli na žabe. Imaju mnoge karakteristike kojima se razlikuju od ostalih vodozemaca. One nemaju rep jer se on razgradi tijekom preobrazbe od ličinke do odrasle jedinke tako da žabu ne možemo zamijeniti s nekim drugim vodozemcem. Žabe imaju kratko čvrsto tijelo, veliku široku glavu i prednje udove puno kraće od stražnjih. Stražnji udovi imaju jedan dio, odmah iznad stopala, kojeg nema u ostalih skupina vodozemaca. Žabe imaju četiri prsta na prednjim i pet na stražnjim udovima. Mnoge vrste, posebno one koje većinu života provode u vodi, imaju među prstima razvijene plivaće kožice. One vrste koje žive na drveću imaju okruglaste prianjaljke na vrhovima prstiju, koje im omogućuju sigurno kretanje po glatkim površinama. Vrste koje se ukapaju imaju na stražnjim nogama razvijene rožnate izbočine kojima se koriste prilikom iskapanja zemlje. Žabe se pokreću na različite načine. Vrste koje žive na tlu hodaju, trče ili poskakuju. Ne mogu sve žabe preskakati velike udaljenosti. Skakanje rabe uglavnom kod bježanja od grabežljivaca. Tijelo žabe prekriveno je glatkom, mekanom i vlažnom kožom. Ona ima veliku ulogu u životu žabe jer se i preko kože odvija proces disanja. Kao i ostali vodozemci i žabe imaju prilično šareno obojenu kožu. Prema izgledu kože žabe se dosta razlikuju. Neke žabe imaju jako tvrdu kožu dok je kod drugih koža tako tanka da se mogu vidjeti gotovo unutrašnji organi. Mnoge vrste imaju sposobnost da mijenjaju boju kože. Od osjetila u koži žabe su rasprostranjena mnoga osjetila za opip, a na jeziku i u usnoj šupljini rasprostranjeni su završni pupoljčići za okus. Oči vodozemaca su razmjerno velike i pokretljive, pa se mogu duboko uvući u očne šupljine. Nosni otvori leže sprijeda na glavi. Slušni otvori su veliki i pokriveni plosnatim bubnjićima. Jezik im je obično prednjim dijelom pričvršćen na prednji rub donje čeljusti, a stražnji rub je slobodan tako da ga žaba može izbaciti iz usta. Kostur im je vrlo jednostavan. Glava im je jako spljoštena, a vrat je samo naznačen. Obično se zubi opažaju samo na gornjoj čeljusti, a na donjoj i na nepčanoj kosti rijetko. Žabe imaju kratak jednjak, prostran želudac, a crijevo s nekoliko zavoja. Sve žabe imaju velika vrećasta pluća i dobro razvijen grkljan s glasnicama. Mužjaci glas povećavaju posebnim zvučnim mjehurima koji se izboče sa strane kad se napune zrakom. Takvim glasanjem dozivaju ženke za parenje. Mozak je prilično velik s obzirom na veličinu tijela. Sve žabe su mesojedi i uglavnom se hrane živim plijenom. Hranu ne mogu žvakati pa gutaju čitav plijen. Glavna hrana su im člankonošci, crvi i puževi. Mnoge vrste su u stanju pojesti velike životinje pa jedan veliki obrok može zadovoljiti potrebe na dulje vrijeme. Uglavnom čekaju dok love da im se plijen približi. Tada ga hvataju dugačkim ljepljivim jezikom ili skaču na njega s otvorenim ustima. Kao primjer njihove proždrljivosti govori i to da često jedu manje primjerke vlastite vrste. Žabe nemaju oružje kojim bi se obranile. Uglavnom bježe tako da skaču najčešće prema vodi. Mnoge imaju žlijezde u koži koje stvaraju izlučevine koje su otrovne, a i smrtonosne. Neke se pak pouzdaju u izvrsnu prikrivenost. Razmnožavanje ovih životinja zaslužuje najveću pažnju. Skrb roditelja za potomke odnosi se prvenstveno na žabe. Parenje započinje kad se mužjak i ženka nađu. Oplodnja je vanjska osim u nekoliko vrsta. Dok ženka polaže jaja mužjak ih oplođuje. Mužjak zauzme položaj koji se zove ampleksus. U njemu obuhvati ženku s gornje strane. Oplodnja se događa dok je par u ampleksusu. To može trajati od nekoliko minuta do nekoliko dana. Ženka snese jako velik broj jaja. Mužjak oplođuje jaja neposredno nakon što izađu iz tijela ženke. Ženke jaja polažu u vodu. Jaja mogu biti položena na razne načine. Preobrazba ličinke traje od tri do šest mjeseci. Najprije im se pojavljuju stražnje noge, kasnije prednje dok rep postupno kržljavi i potpuno nestaje. Kada preobrazba završi mladi napuštaju vodu i počinju živjeti životom roditelja. Ima i nekih iznimaka. Neke vrste odlažu jaja u neznatnu količinu vode koja se skuplja među lišćem na drveću, a neke vrste uopće ne polažu jaja u vodu. Porodice žabe su gatalinke, letižabe, žabe ili hrženice, mukači, gubavice, češnjarke, škornjavice. U hrvatskoj živi 13 vrsta bezrepaca ili žaba. To su žuti mukač, crveni mukač, češnjača, obična krastača, zelena krastača, gatalinka, livadna smeđa žaba, močvarna smeđa žaba, šumska smeđa žaba, talijanska žaba, velika zelena žaba, mala zelena žaba, zelena žaba.